Mjesec: Decembar 2015.

Dosad nikad nisam pravila spisak zelja, ni na papiru a kamo li u glavi jer smatram da se zelje ne ostvaruju kao u bajkama. Moje zelje i to ovim redom bi bile:

• zdravlje- uvijek mi je bilo prioritet jer iz iskustva znam da je istinita izreka da bolestan covjek samo jednu zelju ima
• posao- mislim da sam konacno zasluzila da u ovoj godini dobijem posao. Mada nekako cisto sumnjam jer ja nisam ˝babina˝ kcerka niti imam nekog ministra ili predsjednika stranke kao prijatelja
• ljubav-ljubav stavljam na zadnje mjesto iz razloga sto tek sad u ovim godinama vidim da se od ljubavi ne zivi, pa ako moram da biram izmedu posla i ljubavi uvijek cu izabrati posao.

Zelje su mi jednostavne a opet tako slozene. Ovo su zelje za odrasle. Po ovom spisku vidim da vise nisam ona zaigrana djevojcica koja je mislila da je zivot idilican i da uvijek ide redom skola-fakultet-posao-porodica. Zivot je surov, surov ali lijep na neki svoj poseban nacin.

 

U posljednje vrijeme redovno citam Ispovesti. Citam, ali ih ne komentarisem jer se uvijek  nade neki komentar koji bi bio kao moj pa ne vidim smisao da dupliciram. I tako danas procita da je neki momak ostavio djevojku samo zato sto se udebljala 15 kilograma. To me je nekako izbacilo iz takta, ne sto sam debela nego sto su muskarci toliko povrsna bica (ne kazem da nema izuzetaka, stavise znam ih) koji zene gledaju samo kao seksualne objekte.  I naidem neki dan na youtube nesto na isti fazon: https://youtu.be/2alnVIj1Jf8

Dok je situacija kod zena drugacija: https://youtu.be/iUy3_kBme4M

 

Pa se zena mora da zapita zasto su oni tako bezobrazni? Zar su debeli ljudi sugavi, bolesni ili je debljina mozda kojim slucajem prelazna??

Ne znam odakle da pocnem..Ovaj blog nastaje kao posljedica potrebe da podijelim s nekim svoje iskustvo ali isto tako i kao neka vrsta terapije. Po prvi put sam odlucila da cu biti iskrena do srzi i da je vrijeme da konacno priznam samoj sebi kako je nositi na ledima ovaj teret citavo djetinjstvo ali i pola mog ˝odraslog˝ zivota. Imam 28 godina, zivim u lijepoj nasoj Bosni i debela sam. Citavo djetinjstvo sam se susretala s odbijanjem okoline pa cak i  od strane svojih najblizih pa htjela ili ne sve  je to ostavilo traga. Sada, u ovom trenutku mogu reci da sam nesretna, ne samo zbog debljine nego i zbog mnogih drugih razloga. Ponekad se bojim za sebe, jer tuga mi  se uvukla u srce i ne planira da ode a ja ne znam kako da se borim s time. Posljedne cetiri godine su mi bile teske, zavrsila sam fakultet i od tada nisam nasla posao, tadasnji momak me je ostavio, a svi prijatelji su mi se rasuli i sada u ovom trenutku nemam nikog s kime bi mogla otici na kafu ili popricati. Tako da tek sad shvatim da mi te osobe koje sam zvala prijateljima to zapravo nikad i nisu ni bili. Ovaj zivot, ako ga tako mogu nazvati, ubio je u meni svaku radost koju sam nekad imala. Postala sam ogorcena, zavidna i ljubomorna na tude uspjehe. I sada sam tu da ispricam ovu svoju pricu.