Mjesec: Mart 2016.

Smatram da je osmijeh jedno od najboljih oruzja kojim jedna zena moze raspolagati. Nema tog muskarca koji je imun na lijep zenski osmijeh i nema tog muskarca koji nece bar osmijehom uzvratiti osmijeh.

Volim da se smijem, volim osobe koje se smiju ali ono sto ne volim su osobe koje 24/7 imaju osmijeh na licu. Zapravo, ne razumijem te osobe. Poznajem nekoliko tih osoba koje imaju osmijeh na licu non stop i sad kad malo bolje razmislim svi su  mi na isti kalup. Imaju taj neki osmijeh na licu koji je zapravo plastican, ne znam da li je poanta pokazati zube ili nesto drugo, ali meni se od njih povraca. Nema sanse da budes nasmijan 24/7 i nema teorijske sanse da smatras da su svi ljudi dobre i nevine duse i nema teorijske sanse da taj osmijeh bar u nekom trenutku dana nije izvjestacen. Nemoj me krivo shvatiti, ali ne mislim na one osobe koje zrace nekom pozitivom i sa kojima sat vremena provedenog moze da ti uljepsa cijeli dan. Samo te molim, ukoliko me vidis na ulici a ti si ta osoba koja nosi izvjestacen osmijeh na licu, da me zaobides u sirokom luku. I jedna novost za tebe, ima dana kada kisa pada, kada je dozvoljeno da budes tuzan, sjetan, melankolican jer sve je to zivot a zamisli ti si ljudsko bice.

˝Govori istinu. Pjevaj strastveno. Radi sa smijehom. Voli srcem. Zato što je to ono što je bitno na kraju.˝

U pravo sam se zaljubila u drugom srednje. Tada, na tv-u se prikazivala serija Ally McBeal koja me je odusevljavala kako humorom tako i cudnim slucajevima te odjevnim kombinacijama. I tako sam ja vec u drugom srednjem znala sta cu studirati.

Dok sam studirala zamisljala sam kakav ce mi biti zivot kad zavrsim fakultet i uvijek sam imala neki scenarij u glavi gdje bih ja bila sama. Zivjela bih u nekom stanu kojeg bi otplacivala uz pomoc kredita, imala posao koji bi mi oduzimao mnogo slobodnog vremena, nosila bih crnu koznu aktovku i imala stotinu sakoa i bijelih kosulja.. Jedno vrijeme sam i mastala da budem sudija. Svi ovi scenariji su se mijenjali ali na  kraju su se uvijek svodili na isto, da ja budem neovisna i sretna. I sada nakon pet godina otkako sam zavrsila fakultet ja sam izgubljena. Ne znam kako da ostvarim te svoje zelje, ne znam odakle da pocnem. Ne mogu da vjerujem da sam cetiri godine studiranja bacila u vodu, ne mogu i ne zelim da gledam svoju diplomu kako stoji u koricama i skuplja prasinu a zapravo bi trebala da stoji okacena u mojoj kancelariji.

Tuzno je to kako imamo drzavu koja rusi nase snove, u kojoj uspijevaju samo oni koji imaju u porodici nekog ministra ili predsjednika stranke. Zalosno je sto smo mi to sami sebi dozvolili i sto uporno svake izbore mi biramo iste te ljude koji ruse nase snove.

Ali ja i dalje ne gubim nadu. Znam da ce doci mojih pet minuta. Znam da ce doci vrijeme kada cu ja svoju diplomu s ponosom okaciti na zid. Znam da cu raditi posao koji volim.. Odbijam da vjerujem u suprotno, odbijam.

1.Onaj osjecaj kada shvatim da osobe koje smatram prijateljima to zapravo i nisu

2.Onaj osjecaj kada se medu svojim prijateljima osjecam kao autsajder

3. Onaj osjecaj kada oni pricaju o  izlasku za vikend bez tebe i onaj ruzni osjecaj kada pitam iz pristojnosti gdje idu a oni mi odbruse da ne mogu s njima (pomislila sam da me zezaju) pa ponovo pitam gdje idu, da bi mi oni stavili do znanja da vise nisam dio njihovog drustva.

Citavo ovo vrijeme zeljela sam da imam prijatelje, prave prijatelje a dobila sam privid nekog prijateljstva koje se njegovalo godinama iz razloga sto ti pojedinci nisu imali pojedince s kojima bi se druzili. Ne znam je li problem u meni, ali mene ovo boli i rastuzuje me jer sve ove godine ja sam bila ta koja je prva zvala na kafe, koja je prva planirala izlaske i sada odjednom nadem se u ulozi viska..