Praznici

Ja sam jedna od onih koji praznike ne vole. Sad se vi sigurno pitate pa kako je to moguce, pa zar ne volis porodicna okupljanja, sta me je to natjeralo da zamrzim praznike bilo koje vrste pa cak i svoj rodjendan. Evo zasto.

Buduci da sam rodjena u porodici u kojoj se rijec starijeg postuje kao svetinja i gdje je rijec starijeg zadnja pa makar on i ne bio upravu, moja mama je bila prinudjena( nitko je nikad nije pitao moze li to ona, ima li vremena) da spremi citavoj porodici dorucak, rucak, veceru, da bude potrcko drugim ljudima jer je sramota ne poslusat starijeg. Dok sam bila mala nikad ovo nisam shvacala ali kako sam rasla postala sam svjesnija njenog bola i nepostovanja od strane istih osoba, pa sam se svim silama trudila da joj pomognem u bilo cemu, samo ne bi li joj olaksala. Godinama sam pomagala mami, dok su drugi sjedili i cekali sve da bude gotovo, godinama sam potiskivala suze i bijes radi nepravde jer moj otac nikada nije mogao da shvati da mu je zena sluga. To mu i dan danas zamjerim, jer je u pitanju njegov brat a ne roditelji. Njemu je brat bio svetinja, bratova rijec je bila zadnja, kako brat odluci tako je se i radilo, sve dok taj isti brat nije umro. Bilo je dosta slucajeva u kojima je moj amidza znao da osteti oca ali to se nikad nije smjelo da kaze jer je on stariji i on se bolje razumije u sve.

Zbog nepostovanja moje majke kao zene, domacice i osobe ja sam zamrzila praznike. I dan danas ih ne volim, i dan danas jedva cekam da produ, i dan danas glumim da mi je stalo do nekog praznika a zapravo meni je svejedno, meni je taj dan kao i svaki drugi, osim sa jednom razlikom sto se moram da pravim da volim pojedine clanove moje porodice i da ih razumijem.

 

Slobodno vrijeme

Moji dani izgledaju ovako: ustajanje- kafa- pospremanje kuce- kuhanje rucka-gledanje televizije- spavanje. Ponekad se zna desiti da poslije kuhanja rucka odem s nekim na kafu, ali manje- vise moji dani izgledaju isto.

I kako da ja sad budem sretna sa ovom rutinom? Mislim da nisam tip osobe koja je zadovoljna nekom stagnacijom i da stalno zelim biti u pokretu. Dugo mi je  trebalo vremena da se naviknem na ovu situaciju, u smislu da me ne pogada i da me ne baca u jos vecu depresiju.

Imam zelju da se maknem iz kuce. Zelim da postanem jedna od onih osoba koje ce jedva cekati petak da se odmore i da se maknu od posla, ona osoba koja ce ponedjeljkom kukati kako se je vikend zavrsio dok si okom trepnuo. Mislim da bih tada bila sretna jer kazu da nema vece srece od one kada ti se dugogodisnja zelja ostvari.

 

 

 

Ko sam ja?

Jednostavno pitanje ali ja ne znam odgovor na njega..

Ne prihvatam onaj odgovor ja sam sreca, ljubav i slicno. Ne mogu reci ja sam Hanuma jer bi to bilo moje ime. Ne mogu reci ja sam pravnica jer bi to bilo moje zanimanje. Ne mogu reci ja sam kcerka, sestra, tetka.. i tako u nedogled.

Pa sta sam onda? Tko sam ja?

Znas li ti odgovor na ovo pitanje? Nadam se da bar ti znas.

 

 

 

..

Otkako sam donijela odluku da je vrijeme da nesto poduzmem sto se tice posla i to izustila na glas da me svi cuju, nesto se promijenilo.

Sada imam cilj, sada imam razlog da se borim za sebe. Tek sada znam da nije kasno da nesto mijenjam, tek sada  znam da nisam prestara da se borim za svoje snove. Imam zelju, imam volju a sada i konacno cilj.

Neki teret mi je spao sa srca. I opet vjerujem da sve ovo sto mi se desava, desava se s nekim razlogom. Sretna sam jer opet vjerujem..

Ispocetka

Da li je kasno da pocnem da gradim svoj zivot ispocetka? Da li sam previse stara za novi pocetak? Ne bi li dosad trebala imati izgraden zivot sto se tice obrazovanja i posla? Ne bi li u ovim godina trebala poceti planirati obitelj?? Zar ne bi trebala biti sretna?