Moji roditelji su se uzeli samo zato sto je moj otac bio star momak (38 godina) i to na preporuku njegovog brata. Ali zajebali su se, bar moja mama, jer se otac oduvijek volio opijati, ali eto posto je moja mama bila poslusno dijete, poslusala je svog oca i udala se u ˝bolji˝ zivot jer u to doba moj otac je vazio za bogatog covjeka buduci da je imao kucu i lijep posao u drzavnoj sluzbi.

Mama kaze da se otac prema njoj nikada nije odnosio kao prema zeni nego kao prema sluskinji i osobi nad kojom ce prosipati svoje hirove. I dan danas se ponasa prema njoj kao da mu  je ona sluskinja i ako nesto nije po njegovom zna joj nabijati na nos kako je dosla iz kuce u kojoj nije imala ni hljeba a kamo li sta vise. I dan danas, on njoj broji zalogaje i gleda koliko je i cega je pojela pa joj prigovara, a u zadnje vrijeme poceo je i da ima pogan jezik prema meni. Da kazem da mi ne smeta, lagala bih samu sebe. I svaki put oplacem i krenem da proklinjem svoju sudbinu. Da bude gore, ovaj mjesec sam tri puta pozeljela da umrem i to sam izustila na glas.

Nevjerovatno je kako te tvoj rodeni otac moze unesreciti i ciniti da se osjecas kao govno. Zar nije grijeh ponasati se tako prema svom djetetu? I onda mi taj isti otac nalazi potencijalne muzeve, jer pobogu ja imam 29 godina a nemam ni momka, vrijeme mi je da radam djecu. I onda ja planem, ali se nekako suzdrzim da mu ne saspem u lice sve sto mislim o njemu i njegovom braku i da bi radije umrla sama nego bila s nekim u braku kao sto je on i radala djecu koja ce citav zivot nosit nesrecu na ledima.  Neka hvala, radije cu da se moja utoba osusi i da ja umrem sama okruzena mackama.

I tako lazem samu sebe da ce biti bolje, da ce se on mozda nekad promijeniti a zapravo on je iz dana u dan sve gori. I lazem samu sebe da sve ovo vidi Bog.