Svasta nesto

Svi mi bjezimo od samoce, ali ponekad, samo ponekad ta ista samoca nam zna donijeti smiraj duse. Ovo ljeto izolovala sam se od svega, probrala bitne osobe u mom zivotu, nasla neki posao samo da izadem iz kuce, i na kraju sam postala jaca. Bravo za mene! Usudim se reci, postala  sretnija i zadovoljnija s ovim sto imam.

Znate onu izreku/recenicu da su nam roditelji najbolji prijatelji, ja sam nju imala u glavi ali nikad u nju nisam vjerovala ono sto posto sve do neki dan. Kad sam sjela pred njih i pocela plakati kao dijete, shvatila sam da su mi oni jedini pravi prijatelji i da me je strah onog dana kad njih vise nece biti.

Kad ti bude najteze, sjeti se samo da je sve to prolazno. Svaki poraz koji dozivis, svaku bol koju ti nanesu, ojacat ce tvoju psihu i ti ces se roditi kao nova osoba. Znam da je tesko povjerovati, ali vjeruj mi.

Ljudi su zlobni, zavidni i ljubomorni. Nisu oni krivi, krivo je ovo vrijeme.

Najvaznije od svega sto sam naucila je oprost. Tek kad svim srcem nekom oprostis, tebi ce biti lakse.

 

…..

Sest godina bjezala sam od ljubavi. Dugih sest godina, a onda je dosao on. Ne, ovo nije prica o tome kako smo mi i dalje zaljubljeni nego neka vrsta upozorenja meni samoj. Odakle da pocnem? Najbolje iz pocetka.

Prije dvije godine upoznali smo se na jednom forumu, na prvu me je osvojio njegov smisao za humor. Prvo smo pisali preko foruma, zatim je uslijedio Skajp te na kraju Viber. Pisali smo i culi se svaki dan gotovo dvije godine. Inicijativa je bila s njegove strane da se vidimo jer me je zavolio. Da ne lazem  i ja sam njega. Znao je sve o meni bas kao i ja o njemu. Ja sam ispocetka odbijala da se vidimo jer sam znala da necemo uspjeti iz razloga sto on ne voli deblje djevojke a ja sam ta. Cak mi je ispricao kako je se jednom zaljubio u deblju djevojku i da je bio s njom u vezi dva mjeseca ali da jednostavno nije mogao da ostane s njom, jer pored svih njenih dobrih atributa ona je bila debela. Uvjeravao me je da nece tako biti ovaj put, i stvarno kad smo se vidjeli prvi put osjecala sam se kao kraljica. Sutra dan je otisao nazad i odjednom sam primjetila promjenu ponasanja. Buduci da sam uvijek s njim bila otvorena pitala sam ga da li je moja debljina problem. Uvjeravao me je da nije to razlog nego cinjenica da zivimo u razlicitim drzavama. Htjela sam da mu vjerujem ali nisam. Plakali smo oboje. Ja zbog cinjenice da me netko ostavlja jer sam debela a on radi toga sto zna da je ispao govno od covjeka. Da skratim pricu, nakon cetiri mjeseca opet smo se vidjeli. Kao i prvi put, sve je bilo divno i krasno. Kao da je vrijeme stalo.. I on opet ode nazad i ja opet primjetim kako se udaljava. Na moju konstataciju da se ja u zadnje vrijeme javim prva, on je poceo da place. Kao sve mi je jasno, jasan mi je i razlog zbog kojeg prekida sa mnom svaki kontakt.. U toj milisekundi osjetila sam se kao manje vrijednom. Ne pronalazim rijeci da opisem ovaj osjecaj. Pocela sam da placem i sad placem dok ovo pisem.

Ja sam samo htjela da ga volim najvise na svijetu. Eto samo to.

Krenula sam na dijetu, ne radi njega. Njega sam to vece momentalno blokirala na FB i Viberu, izbrisala sve zajednicke slike osim jedne. Nju sam ostavila za uspomenu, jer na toj slici izgledam zaljubljeno i sretno. Krenula sam na dijetu, jer citav zivot se borim s viskom kilograma, bila sam na tonu nekih dijeta i smrsam dvije-tri kile i onda opet ispocetka. Ovaj put idem do kraja, ne da mu se osvetim ili da mu se pokazem nego iz prostog razloga sto ne zelim nikad vise da se osjetim manje vrijednom od nekog. Da li cu mu oprostiti? Trenutno ne mogu, znam zaboravit cu sve ovo sto se desilo za nekoliko mjeseci, ali trenutno ne mogu. I zelim mu da ozeni neku tamo mrsavicu, koja ce biti po njegovim kriterijima ali da se udeblja nakon nekoliko godina. Da ga bog kazni s onim od cega najvise bjezi.

….

Dugo nisam pisala. Jednostavno nisam nalazila vremena da upalim laptop i eto dan po dan se nakupi.. Bila sam u nekom periodu srece, ako to tako mogu nazvati. Svaki djelic slagalice je se poslagao. Bila sam sretna.. A posto kazu da se  sreca ne pise, ja sam je iskoristila maksimalno.

Sada se osjecam cudno. Mislim da sam i dalje sretna, ali imam slomljeno srce. Ne znam samo da li jos uvijek pokusavam da shvatim sta se desilo ili sam ja konacno odrasla i naucila se nositi sa emocijama?

 

Juce se udala jedna moja drugarica. Znamo se petnaest godina. Zivot bi nas znao udaljiti, ali svaki put kada bi se sastale sve bi se vratilo u normalu.

Tek juce sam shvatila koliko je volim i koliko mi znaci.

Ja sam tip osobe koja ne place na vjencanjima, ali juce kada je trebala da izade iz kuce, pocela sam da placem. Umjesto da ja mladu smirujem, ona je mene smirivala. Suze su se obrisale, i izasle smo iz kuce s osmijehom na licu.

Osjecaju su se jos vise izmjesali kada sam dosla kuci. Dok sam se presvlacila pocela sam plakati. Plakati, jer sam pomislila da ja mozda nikad necu obuci vjencanicu.

Sve ove godine sam govorila da nemam zelju da obucem vjencanicu, a sad odjednom neki drugi film..

Elem, sta ima kod vas?

 

 

Po mom “skromnom” misljenju, moja najveca mana je to sto se ne znam zauzeti za sebe. Ne volim bilo koju vrstu konflikta pa sam zbog toga dosta puta znala biti ostecena, ali sve se pocelo da mijenja…

Mozes me jednom zajebati, pa et i drugi put cu ti halaliti jer sam ja osoba koja je naivna i koja vjeruje ljudima, ali sine treci put me neces zajebati pa da si i ministrov sin..

Moja bivsa kolegica je nedavno otisla u Njemacku da radi, zaradila je sasvim dovoljno novca da moze platiti kafu, jer ipak je red da je plati jer sam ja nezaposlena osoba i zivim od dzeparca koji dobivam od roditelja, ali ne gospodjica je pogledala racun i bezobrazno ocekivala da cu ga ja platiti ( sto sam uvijek ja i cinila kada bi pile kafu), ali ne Hanuma je fino izvadila jednu konvertibilnu marku i platila svoju kafu.. Ona me je gledala u cudu a ja sam bila ponosna na sebe jer sam se po prvi put u zivotu pocela da zauzimam za sebe( dobro, svjesna sam cinjenice da ovo nije neki napredak, ali znas kako kazu zrno po zrno..) i osjecaj je bio neopisiv.

Problem u svemu ovome je sto sam nakon nekoliko dana osjecala griznju savjesti i razmisljala da li ce me Bog kazniti, pa se evo tjesim da se i ona mozda dosad nekoliko puta prema meni ogrijesila. Toliko o mom zauzimanju za sebe..

 

Bojis li se samoce?

Sinoc sam zaspala kao beba, ali nakon nekoliko sati sna probudila sam se. Vise nisam mogla zaspati jer mi se po glavi vrtila cinjenica da su se sve moje rodice udale osim mene. Znaci, nema vise nikog da se uda ili ozeni osim maloljetnog rodaka.

I tako dok sam se vrtila po krevetu sve vise i vise sam pocela da panicim, sta ako ostanem sama, kako cu ja zivjeti, od cega cu zivjeti, hoce li me imati tko sahraniti?

Iskreno, bojim se svega sto donosi samoca. Tacnije receno, prestravljena sam i od samog pojma samoce. Prije pet godina nisam razmisljala o ovim pitanjima, a sada kada su mi se svi prijatelji i prijateljice ozenili i udale, sve cesce i cesce razmisljam o ovome.

 

….

Moj brat je posljednje musko koje nosi ocevo prezime, kad otac umre na njemu je da produzi lozu i da neko u daljoj buducnosti nosi nase prezime. Mozda i grijesim ali nekako cisto sumnjam da ce se to desiti, jer sve ove starije generacije su odgajane u duhu da je samo musko dijete dijete a da je zensko dijete samo teret dok se ne uda, pa ih je Bog na neki nacin  kaznio i sva djeca koja su rodena u blizoj i daljoj porodici su zenskog roda.

Ja, licno nemam nista protiv zenske djece i niti cu kad imati ista, stavise smatram da su mnogo bolja djeca od muskih, ali otom potom. Pocela sam da pisem ovaj post jer me mori kako je brat neki dan napao mamu radi neke banalne sitnice. Bilo je tu tonu ruznih rijeci s njegove strane a sve je to zakuhala snaha. Zena nas jednostavno ne voli i na sve nacine trudi se da ga posvada s nama, a on to upravo i radi. Nikad nije pretjerano pokazivao emocije prema roditeljima cak niti samilosti bas kao ni prema meni, dok je prema puncu i punici totalno drugaciji.

Meni se srce slama sto je mama tuzna a ne mogu joj nikako pomoci. Za godinu-dvije znam da ce odnosi biti jos gori a ja bih najvise voljela kad bi se oni odselili ali znam da to nece jer nemaju gdje, a da budu podstanari to nece jer su dali ogromne pare na renoviranje drugog sprata.

Nikako ne mogu da shvatim kako dijete moze biti takav prema roditeljima. On sa snahom ismijava mamu i babu, ponizava ih.. Ljuta sam na njega i pocinjem da ga mrzim zbog ovog sto radi roditeljima. I zato kazem, voljela bih da sa njim umre ovo prezime, jer koliko vidim iz svih desavanja u porodici mi smo prokleti i nama treba zamesti svaki trag…

…..

Zbog  svih ovih desavanja oko referenduma shvatila sam zasto sam prestala hvaliti nasu drzavu.

Maloprije novinar na RTL-u zavrsi javljanje uz recenicu ˝Bosna i Hercegovina ce jos dugo  vremena ostati podijeljenja zemlja˝, zalosno ali po mom misljenju istinito. Nisam neki politicar a i ne trudim se da razumijem politiku, ali sam dovoljno covjek da vidim da  sva ta mrznja i netrepeljivost nikad nece nestati i da ce rat opet pokucati na nasa vrata, a to je samo pitanje vremena.

Osudite me, ali ja ne zelim da radam djecu u ovoj sredini i da ih odgajam u duhu mrznje. Sutra da mi se pruzi prilika da odem iz ove lijepe nase, bez trunke razmisljanja bih otisla… Zalosno, zar ne?

..

Sinoc nisam mogla da spavam pa sam shvatila neke stvari:

  • bojim se promjena bilo koje prirode
  • kukavica sam
  • ucahurila sam se u ovu neku tzv. sigurnost i ne smijem da poduzmem nista kako bi mi bilo bolje
  • vozacka dozvola mi je istekla prije tri godine
  • pocela sam da se druzim s osobama koje prije ne bih ne pogledala a kamo li sta vise
  • u razvlacenju jufke preko stola postala sam ekspert

Moji roditelji su se uzeli samo zato sto je moj otac bio star momak (38 godina) i to na preporuku njegovog brata. Ali zajebali su se, bar moja mama, jer se otac oduvijek volio opijati, ali eto posto je moja mama bila poslusno dijete, poslusala je svog oca i udala se u ˝bolji˝ zivot jer u to doba moj otac je vazio za bogatog covjeka buduci da je imao kucu i lijep posao u drzavnoj sluzbi.

Mama kaze da se otac prema njoj nikada nije odnosio kao prema zeni nego kao prema sluskinji i osobi nad kojom ce prosipati svoje hirove. I dan danas se ponasa prema njoj kao da mu  je ona sluskinja i ako nesto nije po njegovom zna joj nabijati na nos kako je dosla iz kuce u kojoj nije imala ni hljeba a kamo li sta vise. I dan danas, on njoj broji zalogaje i gleda koliko je i cega je pojela pa joj prigovara, a u zadnje vrijeme poceo je i da ima pogan jezik prema meni. Da kazem da mi ne smeta, lagala bih samu sebe. I svaki put oplacem i krenem da proklinjem svoju sudbinu. Da bude gore, ovaj mjesec sam tri puta pozeljela da umrem i to sam izustila na glas.

Nevjerovatno je kako te tvoj rodeni otac moze unesreciti i ciniti da se osjecas kao govno. Zar nije grijeh ponasati se tako prema svom djetetu? I onda mi taj isti otac nalazi potencijalne muzeve, jer pobogu ja imam 29 godina a nemam ni momka, vrijeme mi je da radam djecu. I onda ja planem, ali se nekako suzdrzim da mu ne saspem u lice sve sto mislim o njemu i njegovom braku i da bi radije umrla sama nego bila s nekim u braku kao sto je on i radala djecu koja ce citav zivot nosit nesrecu na ledima.  Neka hvala, radije cu da se moja utoba osusi i da ja umrem sama okruzena mackama.

I tako lazem samu sebe da ce biti bolje, da ce se on mozda nekad promijeniti a zapravo on je iz dana u dan sve gori. I lazem samu sebe da sve ovo vidi Bog.