Mjesec: Januar 2016.

Otkako znam za sebe nerviraju me ljudi koji glasno disu, zvacu zvaku i ono najgore po meni, mljackaju te srcu supu.  Ama covjece zar se supa ne moze jesti bez srkanja, zasto kad zvaces zvaku imam osjecaj kao da medu zubima lomis staklo te pobogu zar ne mozes disati tiho ( asmaticari i ostali bolesnici me ne nerviraju nego samo zdrave osobe) a ne da te citava mahala moze da cuje????!!

Google kaze da bolujem od mizofonije, mada sudeci po svemu nabrojanom ja imam neki blazi oblik. Jedino sto me brine od nabrojanih simptoma je ova agresivnost koja se javlja ukoliko ti zvukovi ne prestanu u kratkom vremenskom intervalu sto je i slucaj kod mene. Tada postanem nervozna a ta nervoza na kraju eskalira agresivnoscu koju ja potiskujem u sebi radi postovanja prema doticnoj osobi, pa slutim da ce sva ta potisnuta agresivnost na kraju rezultirati cirom na zeludcu. Kod mene su ovi simptomi jos vise izrazeniji ukoliko se radi o mojim najblizima, pa tako imam dane kad me nervira ispijanje kafe s njima samo zato sto cujem da srcu kafu a da ne govorim o mljackanju ili zvakanju hrane. Znam, nisam ni ja neka cvijecka  ali ne nalazim lijek za ovu moju ´bolest´.

S druge strane, nasla sam clanak koji govori da je ova moja ´bolest´ znak prikrivene genijalnosti pa samo cekam trenutak kada cu  zadiviti svijet nekim izumom jer kazu da je i Nikola Tesla imao slicnih problema.Naime, on je mogao da cuje kucanje sata u drugoj sobi sto nazalost ja jos uvijek ne mogu, mada ne mogu da spavam u sobi koja ima sat i gdje se cuje ono tik-tak, tik-tak… I od same pomisli na ovaj sat mene evo vec hvata nervoza, pa me zanima imate li  i vi ovih problema?

Kako bi se osjecao da te se tvoji najblizi odreknu? Da li bi mogao mirno da spavas? Da li bi bio sretan?

Zamisli ostavis svoj zivot, posao, prijatelje, porodicu zbog njega i preselis se u drugi grad. Dolazis u sredinu gdje ne znas nikog i gdje te niko ne prihvata samo zato sto si ti ta ˝druga˝. Zamisli bol kada tvoj otac okrece glavu od tebe. Zamisli bol kada ti tvoji roditelji kazu da vise nemas svoje kuce i da zaboravis da oni postoje. Da li bi bio sretan?

A samo si htio ljubav. Zar je danas ljubav postala luksuz? Zar je grijeh nekog voljeti i sanjati s njim zajednicku djecu?

Prema zadnjim podacima Federalnog zavoda za statistiku u FBiH ima 389. 276 nezaposlenih. Ja sam jedna od njih i to od 2011. kada sam zavrsila fakultet. Buduci da zivim u maloj sredini gdje svi znaju cija sam i sta sam, ja sam prisiljena da budem nezaposlena osoba, bilo da se tice posla u mojoj struci ili bilo kojeg drugog posla.

Sva ova situacija pocinje da utice na mene i moje  psihicko zdravlje. Kao prvo, vise samu sebe ne poznajem. Nisam vise vesela, vazda sam u nekom depresivom stanju i onda kad se  nade neko da me ˝podjebaje˝ u vezi posla dode mi da placem ali se suzdrzim jer sam obecala samoj sebi da me niko nece vidjeti da placem osim mojih roditelja. A sto se tice njih, roditelj ko roditelj obraduje se za sitnicu pa me jos vise zaboli kada oni budu tuzni. Ne volim da placem pred njima i ne pamtim kad sam zaplakala pred njima jer znam da njih ovo moje stanje u vezi posla boli vise nego mene, ali jutros nisam izdrzala… Sad se kajem sto sam plakala jer njih moja suza boli vise nego mene. Suza je suzu dostizala, pa se moram da zapitam sta sam ja to toliko Bogu skrivila da me ovoliko kaznjava, zar sam ja toliko losa osoba? Odgovora i dalje nema, samo sutanje sa Njegove strane.

Da se razumijemo, otisla bih ja iz ovog mog malog grada negdje gdje me niko ne poznaje i gdje niko ne zna moje porijeklo, otisla bih i u inostranstvo ali nisam u financijskoj situaciji. I sad samo ostaje nada u bolje sutra mada sam i nju izgubila za ove cetiri godine.

Imas li prijatelje? Prave prijatelje, a ne ˝prijatelje˝? Donedavno sam mislila da imam sirok krug prijatelja ali spletom nekih okolnosti, nevolja i svega sto donosi zivot, shvatila sam da citavo ovo vrijeme ja imam samo jednu prijateljicu. Ona je uvijek bila uz mene, ona je osoba kojoj mogu sve reci a da ne zna pola carsije.

S druge strane ti tzv. ˝ prijatelji˝ su me ucinili osobom kakvom jesam. Tek sad, zahvaljujuci tim osobama ja znam procijeniti ljude koji zele da me iskoriste na bilo koji nacin. Uvijek sam se susretala sa osobama koji su se grebali za jelo, pice, cigarete, kafu, a ja sa nekom osnovnom kulturom sam dijelila sve to sa njima jer sam mislila da su mi prijatelji da bi mi na kraju ti isti prijatelji okrenuli leda i poceli izbjegavati bez ikakvog razloga. Milion puta sam oplakala radi tih osoba, i uvijek sebi kazem e neces vise ali uvijek se ponovi ista situacija jer sam glupa. I sto je najgore mene to boli danima, mjesecima, godinama…

Voljela bih da sam jaca osoba, da sam  brza na jeziku, da se znam boriti za sebe pa da tim ˝prijateljim˝ saspem sve u lice. Isto tako, voljela bih da i oni osjete ovaj osjecaj na svojoj kozi ne bi li se mozda kojim slucajem promijenili.