Mjesec: Juni 2016.

Nazalost, u mom slucaju to nije tako. Imam jednog brata koji je stariji od mene cetiri godine i koji se nikada prema meni nije ponasao kao brat. Ponekad imam osjecaj da me mrzi i da sam mu teska.

Kada vidim druge slucajeve u blizoj i daljoj porodici, kako se braca i sestre vole, mene uvijek nesto zaboli u dusi. On nikada nije stao na moju stranu, nikada se nesto nije ni trudio da mi pomogne,  realno vise je bilo slucajeva da mi je odmagao. Ne, nije ljubomoran na mene, jer ma koliko god moji roditelji govorili da nas vole podjednako, iz njihovog ponasanja prema njemu i meni, mogu sa sigurnoscu reci da im je on draze dijete. A on se ponasa prema njima kao da su oni maloumni i ne postuje ih ni trunku, ali to je sasvim druga prica.

Sjecam se, kada sam obnovila drugu godinu na fakultetu, da sam plakala jer mi je to bio veoma tezak poraz, on je se napravio pametan pa posjeo oca ispred sebe i savjetovao ga da me ispise s fakulteta.

Najvise me boli cinjenica da cu ja otici, da ce roditelji umrijeti a ja i on cemo  postati stranci jedno drugom. U jednu ruku, to me toliko boli a s druge strane sam potpuno ravnodusna jer nije do mene, on je taj koji me je uvijek gurao iz svog zivota, on je taj koji sve vise i vise iskazuje neprijateljstvo prema meni.

Javno priznajem da sam slagala nesto ogromno, toliko ogromno da mislim kad bih rekla istinu, da mi ta doticna osoba ne bi povjerovala, jer sto puta izrecena laz postaje istina. Lazem joj od oktobra.

I svaki put kad vidim tu osobu, pozelim joj reci istinu ali onda se ujedem za jezik jer znam da mi ne bi vjerovala. U meni se lome oluje, ali ja i dalje lazem. Kako da kazem istinu, kako da mi ta osoba oprosti, kako?

Sebicna sam. Znam.

 

Dok sam bila mlađa, poraze bilo koje vrste sam tesko podnosila jer sam nekako od osnovne skole navikla da sam na svim poljima uspjesna. A onda je dosao fakultet i prvi porazi su se poceli nizati.

Kao juce sjecam se Nasljednog prava kojeg sam polozila iz treceg puta dok sam Rimsko pravo polozila iz prve. I dan danas mi ti rodbinski odnosi nisu nesto jasni pa se moram  dobro zamisliti da bi nekome objasnila svoje rodjake i rodice.

Slijedeci poraz je uslijedio na polju ljubavi. Prva prava ljubav, prva dugogodisnja veza je se zavrsila ruznim rijecima i jos ruznijim postupcima s njegove strane. Bila sam zaprepastena kako za te tri godine nisam mogla da upoznam njegovo pravo lice. I dan danas mi je to misterija.

I na kraju poraz na poslovnom polju. To jos uvijek pokusavam da prebolim, jos uvijek radim na usavrsavanju, jos uvijek se trudim ali sve nekako uzalud. Ponekad mi se cini da sam ostala zarobljena u nekoj nevidljivoj kutiji iz koje ne mogu izaci, tacnije receno neka visa sila mi ne dozvoljava da istupim iz nje. Ali ja se ne predajem.. Nada umire zadnja.

Krenula je sezona krecenja i pranja tepiha. Najgore kod pranja tepiha mi je ono ispiranje. Ne znam je l´ se to ispiranje samo meni oduzi ili sta, ali dok voda ne postane potpuno  cista ja se okozim 🙂

Prosli mjesec sam se prijavila na tri konkursa i ni na jedan me nisu pozvali. I danas opet nadem konkurs na koji bih voljela da se prijavim ali se omisljam. Razocarana sam ovim sistemom i ovom drzavom.

Cinjenicu da nemam pravih prijatelja vise ne podnosim tesko. Sad samo gledam kako da ostvarim svoj cilj i da napustim ovu drzavu. Veselim se nekako tome.

Zaboravila sam kako volim da popunjavam krizaljke.

Veselim se ramazanu.