Pravo

U pravo sam se zaljubila u drugom srednje. Tada, na tv-u se prikazivala serija Ally McBeal koja me je odusevljavala kako humorom tako i cudnim slucajevima te odjevnim kombinacijama. I tako sam ja vec u drugom srednjem znala sta cu studirati.

Dok sam studirala zamisljala sam kakav ce mi biti zivot kad zavrsim fakultet i uvijek sam imala neki scenarij u glavi gdje bih ja bila sama. Zivjela bih u nekom stanu kojeg bi otplacivala uz pomoc kredita, imala posao koji bi mi oduzimao mnogo slobodnog vremena, nosila bih crnu koznu aktovku i imala stotinu sakoa i bijelih kosulja.. Jedno vrijeme sam i mastala da budem sudija. Svi ovi scenariji su se mijenjali ali na  kraju su se uvijek svodili na isto, da ja budem neovisna i sretna. I sada nakon pet godina otkako sam zavrsila fakultet ja sam izgubljena. Ne znam kako da ostvarim te svoje zelje, ne znam odakle da pocnem. Ne mogu da vjerujem da sam cetiri godine studiranja bacila u vodu, ne mogu i ne zelim da gledam svoju diplomu kako stoji u koricama i skuplja prasinu a zapravo bi trebala da stoji okacena u mojoj kancelariji.

Tuzno je to kako imamo drzavu koja rusi nase snove, u kojoj uspijevaju samo oni koji imaju u porodici nekog ministra ili predsjednika stranke. Zalosno je sto smo mi to sami sebi dozvolili i sto uporno svake izbore mi biramo iste te ljude koji ruse nase snove.

Ali ja i dalje ne gubim nadu. Znam da ce doci mojih pet minuta. Znam da ce doci vrijeme kada cu ja svoju diplomu s ponosom okaciti na zid. Znam da cu raditi posao koji volim.. Odbijam da vjerujem u suprotno, odbijam.