Autor: debelahanuma

Prema zadnjim podacima Federalnog zavoda za statistiku u FBiH ima 389. 276 nezaposlenih. Ja sam jedna od njih i to od 2011. kada sam zavrsila fakultet. Buduci da zivim u maloj sredini gdje svi znaju cija sam i sta sam, ja sam prisiljena da budem nezaposlena osoba, bilo da se tice posla u mojoj struci ili bilo kojeg drugog posla.

Sva ova situacija pocinje da utice na mene i moje  psihicko zdravlje. Kao prvo, vise samu sebe ne poznajem. Nisam vise vesela, vazda sam u nekom depresivom stanju i onda kad se  nade neko da me ˝podjebaje˝ u vezi posla dode mi da placem ali se suzdrzim jer sam obecala samoj sebi da me niko nece vidjeti da placem osim mojih roditelja. A sto se tice njih, roditelj ko roditelj obraduje se za sitnicu pa me jos vise zaboli kada oni budu tuzni. Ne volim da placem pred njima i ne pamtim kad sam zaplakala pred njima jer znam da njih ovo moje stanje u vezi posla boli vise nego mene, ali jutros nisam izdrzala… Sad se kajem sto sam plakala jer njih moja suza boli vise nego mene. Suza je suzu dostizala, pa se moram da zapitam sta sam ja to toliko Bogu skrivila da me ovoliko kaznjava, zar sam ja toliko losa osoba? Odgovora i dalje nema, samo sutanje sa Njegove strane.

Da se razumijemo, otisla bih ja iz ovog mog malog grada negdje gdje me niko ne poznaje i gdje niko ne zna moje porijeklo, otisla bih i u inostranstvo ali nisam u financijskoj situaciji. I sad samo ostaje nada u bolje sutra mada sam i nju izgubila za ove cetiri godine.

Imas li prijatelje? Prave prijatelje, a ne ˝prijatelje˝? Donedavno sam mislila da imam sirok krug prijatelja ali spletom nekih okolnosti, nevolja i svega sto donosi zivot, shvatila sam da citavo ovo vrijeme ja imam samo jednu prijateljicu. Ona je uvijek bila uz mene, ona je osoba kojoj mogu sve reci a da ne zna pola carsije.

S druge strane ti tzv. ˝ prijatelji˝ su me ucinili osobom kakvom jesam. Tek sad, zahvaljujuci tim osobama ja znam procijeniti ljude koji zele da me iskoriste na bilo koji nacin. Uvijek sam se susretala sa osobama koji su se grebali za jelo, pice, cigarete, kafu, a ja sa nekom osnovnom kulturom sam dijelila sve to sa njima jer sam mislila da su mi prijatelji da bi mi na kraju ti isti prijatelji okrenuli leda i poceli izbjegavati bez ikakvog razloga. Milion puta sam oplakala radi tih osoba, i uvijek sebi kazem e neces vise ali uvijek se ponovi ista situacija jer sam glupa. I sto je najgore mene to boli danima, mjesecima, godinama…

Voljela bih da sam jaca osoba, da sam  brza na jeziku, da se znam boriti za sebe pa da tim ˝prijateljim˝ saspem sve u lice. Isto tako, voljela bih da i oni osjete ovaj osjecaj na svojoj kozi ne bi li se mozda kojim slucajem promijenili.

Dosad nikad nisam pravila spisak zelja, ni na papiru a kamo li u glavi jer smatram da se zelje ne ostvaruju kao u bajkama. Moje zelje i to ovim redom bi bile:

• zdravlje- uvijek mi je bilo prioritet jer iz iskustva znam da je istinita izreka da bolestan covjek samo jednu zelju ima
• posao- mislim da sam konacno zasluzila da u ovoj godini dobijem posao. Mada nekako cisto sumnjam jer ja nisam ˝babina˝ kcerka niti imam nekog ministra ili predsjednika stranke kao prijatelja
• ljubav-ljubav stavljam na zadnje mjesto iz razloga sto tek sad u ovim godinama vidim da se od ljubavi ne zivi, pa ako moram da biram izmedu posla i ljubavi uvijek cu izabrati posao.

Zelje su mi jednostavne a opet tako slozene. Ovo su zelje za odrasle. Po ovom spisku vidim da vise nisam ona zaigrana djevojcica koja je mislila da je zivot idilican i da uvijek ide redom skola-fakultet-posao-porodica. Zivot je surov, surov ali lijep na neki svoj poseban nacin.

 

U posljednje vrijeme redovno citam Ispovesti. Citam, ali ih ne komentarisem jer se uvijek  nade neki komentar koji bi bio kao moj pa ne vidim smisao da dupliciram. I tako danas procita da je neki momak ostavio djevojku samo zato sto se udebljala 15 kilograma. To me je nekako izbacilo iz takta, ne sto sam debela nego sto su muskarci toliko povrsna bica (ne kazem da nema izuzetaka, stavise znam ih) koji zene gledaju samo kao seksualne objekte.  I naidem neki dan na youtube nesto na isti fazon: https://youtu.be/2alnVIj1Jf8

Dok je situacija kod zena drugacija: https://youtu.be/iUy3_kBme4M

 

Pa se zena mora da zapita zasto su oni tako bezobrazni? Zar su debeli ljudi sugavi, bolesni ili je debljina mozda kojim slucajem prelazna??

Ne znam odakle da pocnem..Ovaj blog nastaje kao posljedica potrebe da podijelim s nekim svoje iskustvo ali isto tako i kao neka vrsta terapije. Po prvi put sam odlucila da cu biti iskrena do srzi i da je vrijeme da konacno priznam samoj sebi kako je nositi na ledima ovaj teret citavo djetinjstvo ali i pola mog ˝odraslog˝ zivota. Imam 28 godina, zivim u lijepoj nasoj Bosni i debela sam. Citavo djetinjstvo sam se susretala s odbijanjem okoline pa cak i  od strane svojih najblizih pa htjela ili ne sve  je to ostavilo traga. Sada, u ovom trenutku mogu reci da sam nesretna, ne samo zbog debljine nego i zbog mnogih drugih razloga. Ponekad se bojim za sebe, jer tuga mi  se uvukla u srce i ne planira da ode a ja ne znam kako da se borim s time. Posljedne cetiri godine su mi bile teske, zavrsila sam fakultet i od tada nisam nasla posao, tadasnji momak me je ostavio, a svi prijatelji su mi se rasuli i sada u ovom trenutku nemam nikog s kime bi mogla otici na kafu ili popricati. Tako da tek sad shvatim da mi te osobe koje sam zvala prijateljima to zapravo nikad i nisu ni bili. Ovaj zivot, ako ga tako mogu nazvati, ubio je u meni svaku radost koju sam nekad imala. Postala sam ogorcena, zavidna i ljubomorna na tude uspjehe. I sada sam tu da ispricam ovu svoju pricu.