Posljednji put ljubila sam prije cetiri godine. Iako se nasa ljubav neslavno zavrsila, sad kada se svega sjetim shvatim da je on bio prvi muskarac koji me je zaista volio. Da se ne lazemo i ja sam njega voljela.
Upoznali smo se slucajno i kako ono obicno biva, na kraju smo se nasli u vezi. Otpocetka sam nekako slutila da necemo uspjeti jer je to bila veza na daljinu ali sva ona gugutanja preko telefona i skajpa tjerala su me da zaboravim na cinjenicu da se nalazimo u razlicitim drzavama. Nakon tri godine uspona i padova, on je mene ostavio jer vise nije mogao da podnese daljinu. Tu noc u meni je nesto umrlo. Sati, dani i mjeseci su prolazili a ja nisam bila svjesna sta se dogodilo i kako se sve to dogodilo. Tek nakon sest mjeseci postala sam svjesna svega i pocela sam da placem. U meduvremenu, on je nasao drugu djevojku koju je i nakon godinu dana ozenio, a ja? Ja sam ostala na istom mjestu. Dvije godine su mi trebale da prestanem plakati za njim i ono najbolnije od svega da konacno shvatim da me je prebolio. On je sada postao otac prelijepog djecaka i ono sto moram da priznam je da kada vidim sliku na FB-u ne mogu da ne pomislim da sam ja mogla da budem majka tom djetetu. A sto se tice mog ljubavnog zivota, ja ne znam kako da krenem ispocetka, ne znam kako da se ponasam s jedinkom muskog roda koji pokaze neko zanimanje za mene, jednostavno nemam volje. Znam da mi to ne valja i da trebam da se trgnem ali ne mogu. Ne mogu opet da prolazim kroz one suze a opet s druge strane ne zelim ostariti sama.
Negdje sam procitala da covjek u zivotu ima samo tri ljubavi: prvu ljubav, prvu pravu ljubav i onu za zauvijek. On je meni bio prava prava ljubav. I unatoc cinjenici da sam ga tesko preboljela, ja bih voljela da ga vidim pa makar i izdaleka.