Samo strah ili realnost?

U posljednje vrijeme postajem opsjednuta samocom, ne u dobrom smislu nego u onom najgorem. Zamisljam se kao neudatu zenu od cetrdeset godina koja i dalje zivi s roditeljima a u slucaju da oni umru tu je brat.. I od same pomisli na ovaj scenarij mene hvata panika.

Ovaj strah za sobom vuce jos jedan veci a to je da se nikad necu ostvariti kao majka. Gotovo svaki dan zamisljam ovaj scenarij i svakim danom sve vise i vise me je strah samoce. Strah me je i da se udam za nekog koga necu voljeti iz razloga samo sto cu biti ˝stara djevojka˝ i sto mi je vrijeme da napustim porodicnu kucu. Da budem iskrena, ovaj strah je jos veci od prethodnih jer ne zelim biti sa nekim samo zato sto mi okolina govori da sam stara da budem djevojka. Ne znam jesu li ovi strahovi normalni ili ja previse umisljam ali me posteno muce. I sta ako se desi da na kraju  budem na teretu bratu i ne budem imala ni jedne marke u dzepu i budem potpuno ovisna o njemu? Kako cu tako zivjeti? Kako cu biti parazit?

Ruku na srce, voljela bih da upoznam nekog ko ce mi ovu  sivu svakodnevnicu uveseliti i koji ce mi biti najbolji prijatelj. Zelim nekog s kim cu se postovati, s kime cu se i oko najmanje sitnice dogovarati, nekog ko bi unio sunce u ove moje oblake.. Mada, sluteci po svemu meni je biti ova djevojka/zena iz ovih scenarija a sto je najgore od svega ja ne znam kako da se pokrenem i da sve ovo promijenim.