Ja sam jedna od onih koji praznike ne vole. Sad se vi sigurno pitate pa kako je to moguce, pa zar ne volis porodicna okupljanja, sta me je to natjeralo da zamrzim praznike bilo koje vrste pa cak i svoj rodjendan. Evo zasto.
Buduci da sam rodjena u porodici u kojoj se rijec starijeg postuje kao svetinja i gdje je rijec starijeg zadnja pa makar on i ne bio upravu, moja mama je bila prinudjena( nitko je nikad nije pitao moze li to ona, ima li vremena) da spremi citavoj porodici dorucak, rucak, veceru, da bude potrcko drugim ljudima jer je sramota ne poslusat starijeg. Dok sam bila mala nikad ovo nisam shvacala ali kako sam rasla postala sam svjesnija njenog bola i nepostovanja od strane istih osoba, pa sam se svim silama trudila da joj pomognem u bilo cemu, samo ne bi li joj olaksala. Godinama sam pomagala mami, dok su drugi sjedili i cekali sve da bude gotovo, godinama sam potiskivala suze i bijes radi nepravde jer moj otac nikada nije mogao da shvati da mu je zena sluga. To mu i dan danas zamjerim, jer je u pitanju njegov brat a ne roditelji. Njemu je brat bio svetinja, bratova rijec je bila zadnja, kako brat odluci tako je se i radilo, sve dok taj isti brat nije umro. Bilo je dosta slucajeva u kojima je moj amidza znao da osteti oca ali to se nikad nije smjelo da kaze jer je on stariji i on se bolje razumije u sve.
Zbog nepostovanja moje majke kao zene, domacice i osobe ja sam zamrzila praznike. I dan danas ih ne volim, i dan danas jedva cekam da produ, i dan danas glumim da mi je stalo do nekog praznika a zapravo meni je svejedno, meni je taj dan kao i svaki drugi, osim sa jednom razlikom sto se moram da pravim da volim pojedine clanove moje porodice i da ih razumijem.