Juce se udala jedna moja drugarica. Znamo se petnaest godina. Zivot bi nas znao udaljiti, ali svaki put kada bi se sastale sve bi se vratilo u normalu.

Tek juce sam shvatila koliko je volim i koliko mi znaci.

Ja sam tip osobe koja ne place na vjencanjima, ali juce kada je trebala da izade iz kuce, pocela sam da placem. Umjesto da ja mladu smirujem, ona je mene smirivala. Suze su se obrisale, i izasle smo iz kuce s osmijehom na licu.

Osjecaju su se jos vise izmjesali kada sam dosla kuci. Dok sam se presvlacila pocela sam plakati. Plakati, jer sam pomislila da ja mozda nikad necu obuci vjencanicu.

Sve ove godine sam govorila da nemam zelju da obucem vjencanicu, a sad odjednom neki drugi film..

Elem, sta ima kod vas?

 

 

Jedan komentar na “…”

  1. u tvojim postovima mi se sviđa to tvoje “otvaranje” , tvojih istinskih i dubokih stanja, bez pokašaja nekih racionalizacija , kao kada sada priznaješ da plačeš ustvari radi sebe, radi straha da se nećeš udati, i da si govorila da nećeš nikada, a ustvari tvoj strah govori o tvojoj ipak potisnutoj želji i nadi da se udaš , inšaallah 🙂 ..a to je dobar put i jedini, da priznaš svoja stanja samoj sebi prije svega, da se krene naprijed

    Prijavi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *