beingfatinbosnia

Smatram da je osmijeh jedno od najboljih oruzja kojim jedna zena moze raspolagati. Nema tog muskarca koji je imun na lijep zenski osmijeh i nema tog muskarca koji nece bar osmijehom uzvratiti osmijeh.

Volim da se smijem, volim osobe koje se smiju ali ono sto ne volim su osobe koje 24/7 imaju osmijeh na licu. Zapravo, ne razumijem te osobe. Poznajem nekoliko tih osoba koje imaju osmijeh na licu non stop i sad kad malo bolje razmislim svi su  mi na isti kalup. Imaju taj neki osmijeh na licu koji je zapravo plastican, ne znam da li je poanta pokazati zube ili nesto drugo, ali meni se od njih povraca. Nema sanse da budes nasmijan 24/7 i nema teorijske sanse da smatras da su svi ljudi dobre i nevine duse i nema teorijske sanse da taj osmijeh bar u nekom trenutku dana nije izvjestacen. Nemoj me krivo shvatiti, ali ne mislim na one osobe koje zrace nekom pozitivom i sa kojima sat vremena provedenog moze da ti uljepsa cijeli dan. Samo te molim, ukoliko me vidis na ulici a ti si ta osoba koja nosi izvjestacen osmijeh na licu, da me zaobides u sirokom luku. I jedna novost za tebe, ima dana kada kisa pada, kada je dozvoljeno da budes tuzan, sjetan, melankolican jer sve je to zivot a zamisli ti si ljudsko bice.

˝Govori istinu. Pjevaj strastveno. Radi sa smijehom. Voli srcem. Zato što je to ono što je bitno na kraju.˝

U pravo sam se zaljubila u drugom srednje. Tada, na tv-u se prikazivala serija Ally McBeal koja me je odusevljavala kako humorom tako i cudnim slucajevima te odjevnim kombinacijama. I tako sam ja vec u drugom srednjem znala sta cu studirati.

Dok sam studirala zamisljala sam kakav ce mi biti zivot kad zavrsim fakultet i uvijek sam imala neki scenarij u glavi gdje bih ja bila sama. Zivjela bih u nekom stanu kojeg bi otplacivala uz pomoc kredita, imala posao koji bi mi oduzimao mnogo slobodnog vremena, nosila bih crnu koznu aktovku i imala stotinu sakoa i bijelih kosulja.. Jedno vrijeme sam i mastala da budem sudija. Svi ovi scenariji su se mijenjali ali na  kraju su se uvijek svodili na isto, da ja budem neovisna i sretna. I sada nakon pet godina otkako sam zavrsila fakultet ja sam izgubljena. Ne znam kako da ostvarim te svoje zelje, ne znam odakle da pocnem. Ne mogu da vjerujem da sam cetiri godine studiranja bacila u vodu, ne mogu i ne zelim da gledam svoju diplomu kako stoji u koricama i skuplja prasinu a zapravo bi trebala da stoji okacena u mojoj kancelariji.

Tuzno je to kako imamo drzavu koja rusi nase snove, u kojoj uspijevaju samo oni koji imaju u porodici nekog ministra ili predsjednika stranke. Zalosno je sto smo mi to sami sebi dozvolili i sto uporno svake izbore mi biramo iste te ljude koji ruse nase snove.

Ali ja i dalje ne gubim nadu. Znam da ce doci mojih pet minuta. Znam da ce doci vrijeme kada cu ja svoju diplomu s ponosom okaciti na zid. Znam da cu raditi posao koji volim.. Odbijam da vjerujem u suprotno, odbijam.

1.Onaj osjecaj kada shvatim da osobe koje smatram prijateljima to zapravo i nisu

2.Onaj osjecaj kada se medu svojim prijateljima osjecam kao autsajder

3. Onaj osjecaj kada oni pricaju o  izlasku za vikend bez tebe i onaj ruzni osjecaj kada pitam iz pristojnosti gdje idu a oni mi odbruse da ne mogu s njima (pomislila sam da me zezaju) pa ponovo pitam gdje idu, da bi mi oni stavili do znanja da vise nisam dio njihovog drustva.

Citavo ovo vrijeme zeljela sam da imam prijatelje, prave prijatelje a dobila sam privid nekog prijateljstva koje se njegovalo godinama iz razloga sto ti pojedinci nisu imali pojedince s kojima bi se druzili. Ne znam je li problem u meni, ali mene ovo boli i rastuzuje me jer sve ove godine ja sam bila ta koja je prva zvala na kafe, koja je prva planirala izlaske i sada odjednom nadem se u ulozi viska..

 

“Od djetinjstva, mi, žene, učene smo da nikada
nećemo biti potpune ukoliko ne dođe muškarac i
upotpuni nas. Poput Pepeljuge, učene smo da smo
bespomoćne ako ne dođe princ da nas spasi.
Poput Uspavane Ljepotice, rečeno nam je da naš život
nije uistinu počeo, sve dok nas šarmantni princ ne
poljubi. Ali, jedna stvar: nema tog princa koji vas
može upotpuniti. I nijedan vitez te ne može
spasiti.
Jedino Allah može.
Tvoj princ je ljudsko biće. Allah ti ga šalje da bude
tvoj saputnik – ne tvoj spasitelj. Odmor tvojih očiju
– ne zrak u tvojim plućima. Tvoj zrak je kod
Allaha.
Tvoj spas i tvoja kompletnost su u Njegovoj blizini
– ne u blizini bilo kog stvorenja.”
Yasmin Mogahed

U posljednje vrijeme postajem opsjednuta samocom, ne u dobrom smislu nego u onom najgorem. Zamisljam se kao neudatu zenu od cetrdeset godina koja i dalje zivi s roditeljima a u slucaju da oni umru tu je brat.. I od same pomisli na ovaj scenarij mene hvata panika.

Ovaj strah za sobom vuce jos jedan veci a to je da se nikad necu ostvariti kao majka. Gotovo svaki dan zamisljam ovaj scenarij i svakim danom sve vise i vise me je strah samoce. Strah me je i da se udam za nekog koga necu voljeti iz razloga samo sto cu biti ˝stara djevojka˝ i sto mi je vrijeme da napustim porodicnu kucu. Da budem iskrena, ovaj strah je jos veci od prethodnih jer ne zelim biti sa nekim samo zato sto mi okolina govori da sam stara da budem djevojka. Ne znam jesu li ovi strahovi normalni ili ja previse umisljam ali me posteno muce. I sta ako se desi da na kraju  budem na teretu bratu i ne budem imala ni jedne marke u dzepu i budem potpuno ovisna o njemu? Kako cu tako zivjeti? Kako cu biti parazit?

Ruku na srce, voljela bih da upoznam nekog ko ce mi ovu  sivu svakodnevnicu uveseliti i koji ce mi biti najbolji prijatelj. Zelim nekog s kim cu se postovati, s kime cu se i oko najmanje sitnice dogovarati, nekog ko bi unio sunce u ove moje oblake.. Mada, sluteci po svemu meni je biti ova djevojka/zena iz ovih scenarija a sto je najgore od svega ja ne znam kako da se pokrenem i da sve ovo promijenim.

Posljednji put ljubila sam prije cetiri godine. Iako se nasa ljubav neslavno zavrsila, sad kada se svega sjetim shvatim da je on bio prvi muskarac koji me je zaista volio. Da se ne lazemo i ja sam njega voljela.

Upoznali smo se slucajno i kako ono obicno biva, na kraju smo se nasli u vezi. Otpocetka sam nekako slutila da necemo uspjeti jer je to bila veza na daljinu ali sva ona gugutanja preko telefona i skajpa tjerala su me da zaboravim na cinjenicu da se nalazimo u razlicitim drzavama. Nakon tri godine uspona i padova, on je mene ostavio jer vise nije mogao da podnese daljinu. Tu noc u meni je nesto umrlo. Sati, dani i mjeseci su prolazili a ja nisam bila svjesna sta se dogodilo i kako se sve to dogodilo. Tek nakon sest mjeseci postala sam svjesna svega i pocela sam da placem. U meduvremenu, on je nasao drugu djevojku koju je i nakon godinu dana ozenio, a ja? Ja sam ostala na istom mjestu. Dvije godine su mi trebale da prestanem plakati za njim i ono najbolnije od svega da konacno shvatim da me je prebolio. On je sada postao otac prelijepog djecaka i ono sto moram da priznam je da kada vidim sliku na FB-u ne mogu da ne pomislim da sam ja mogla da budem majka tom djetetu. A sto se tice mog ljubavnog zivota, ja ne znam kako da krenem ispocetka, ne znam kako da se ponasam s jedinkom muskog roda koji pokaze neko zanimanje za mene, jednostavno nemam volje. Znam da mi to ne valja i da trebam da se trgnem ali ne mogu. Ne mogu opet da prolazim kroz one suze a opet s druge strane ne zelim ostariti sama.

Negdje sam procitala da covjek u zivotu ima samo tri ljubavi: prvu ljubav,  prvu pravu ljubav i onu za zauvijek. On je meni bio prava prava ljubav. I unatoc cinjenici da sam ga tesko preboljela, ja bih voljela da ga vidim pa makar i izdaleka.

Moj babo je losa osoba. Sebican, zavidan, alkoholicar, nasilnik, zatucan te misli da je uvijek u pravu.

Dok sam bila mlada nikad nisam bila svjesna ovih njegovih mana ili tacnije receno nisam htjela da ih budem svjesna jer on bi trebao da bude moj uzor, moj zastitnik a on je bio zapravo susta suprotnost od toga. Iako je fakultetski obrazovan on je zaostao covjek koji jos uvijek zivi u patrijarhatu. Kada se zenio moj brat on nije htio da dode na vjencanje iz razloga sto mu nije pasala snaha i sto ga brat nije pitao za dopustenje. Danas se on vadi na izliku da nije mogao da ide na vjencanje iz razloga da bi cuvao kucu jer se bojao da bi neko mogao iskoristio nasu odsutnost pa obiti kucu. Ajde da smo imucna porodica to bih mogla razumjeti ali mi zivimo od plate do plate i nemamo ni marke u kuci sakrivene a o zlatu da ne pricam.  Kad sam bila zaljubljena on je govorio da cu napustiti fakultet zbog toga momka i da ja samo trosim njegove pare praveci se da studiram dok se zapravo  kurvam. Ni na jednu moju maturu nije dosao zato sto je bio pijan. Na dodjelu diplome niko nije isao iz porodice zato sto on nije dao da se rasipaju pare pa sam bila prinudena da sama odem po nju. Kada je snaha rodila djevojcicu on tu djevojcicu nije htio ni da vidi jer po njegovom misljenju zenska djeca nisu djeca oni su tu zato sto te bog s njima kaznjava. Zbog svega ovoga i jos milion drugih stvari ponekad ga mrzim, jednom sam cak i pozeljela da umre a sto je najgore od svega nisam imala griznju savjesti zbog te zelje. Njegov alkoholizam je sasvim druga prica  koja me je obiljezila do kraja zivota. Zbog njega i njegovog poganog jezika u meni se gasi svaki atom srece koji je nekada postojao.

Voljela bih da svima kazem za njegovo pravo lice ali ne mogu. Voljela bih da odem. Voljela bih da ga ne volim, da mu kazem da me sve ovo boli ali ne mogu. Voljela bih da mi on bude babo babo a ne neprijatelj..

 

Da sam voce ja bih bila naranca. Ne sjecam se kad sam prvi put probala narancu ali ono sto pouzdano znam je da sam luda za njima.

Volim njihovu boju, oblik, miris, osjecaja kore pod prstima dok ih gulim( upotreba noza ne dolazi u obzir),  da se ne lazemo  volim sve sto se tice naranci. Sedmicno ih pojedem u prosjeku 2 kilograma mada bih mogla  i vise. Nisam ljubitelj zime a upravo one cine  zimu nekako podnosljivijom. Da mogu kupala bih se u njima…

Da mozes birati, koje voce bi bio ti?

Otkako znam za sebe nerviraju me ljudi koji glasno disu, zvacu zvaku i ono najgore po meni, mljackaju te srcu supu.  Ama covjece zar se supa ne moze jesti bez srkanja, zasto kad zvaces zvaku imam osjecaj kao da medu zubima lomis staklo te pobogu zar ne mozes disati tiho ( asmaticari i ostali bolesnici me ne nerviraju nego samo zdrave osobe) a ne da te citava mahala moze da cuje????!!

Google kaze da bolujem od mizofonije, mada sudeci po svemu nabrojanom ja imam neki blazi oblik. Jedino sto me brine od nabrojanih simptoma je ova agresivnost koja se javlja ukoliko ti zvukovi ne prestanu u kratkom vremenskom intervalu sto je i slucaj kod mene. Tada postanem nervozna a ta nervoza na kraju eskalira agresivnoscu koju ja potiskujem u sebi radi postovanja prema doticnoj osobi, pa slutim da ce sva ta potisnuta agresivnost na kraju rezultirati cirom na zeludcu. Kod mene su ovi simptomi jos vise izrazeniji ukoliko se radi o mojim najblizima, pa tako imam dane kad me nervira ispijanje kafe s njima samo zato sto cujem da srcu kafu a da ne govorim o mljackanju ili zvakanju hrane. Znam, nisam ni ja neka cvijecka  ali ne nalazim lijek za ovu moju ´bolest´.

S druge strane, nasla sam clanak koji govori da je ova moja ´bolest´ znak prikrivene genijalnosti pa samo cekam trenutak kada cu  zadiviti svijet nekim izumom jer kazu da je i Nikola Tesla imao slicnih problema.Naime, on je mogao da cuje kucanje sata u drugoj sobi sto nazalost ja jos uvijek ne mogu, mada ne mogu da spavam u sobi koja ima sat i gdje se cuje ono tik-tak, tik-tak… I od same pomisli na ovaj sat mene evo vec hvata nervoza, pa me zanima imate li  i vi ovih problema?

Kako bi se osjecao da te se tvoji najblizi odreknu? Da li bi mogao mirno da spavas? Da li bi bio sretan?

Zamisli ostavis svoj zivot, posao, prijatelje, porodicu zbog njega i preselis se u drugi grad. Dolazis u sredinu gdje ne znas nikog i gdje te niko ne prihvata samo zato sto si ti ta ˝druga˝. Zamisli bol kada tvoj otac okrece glavu od tebe. Zamisli bol kada ti tvoji roditelji kazu da vise nemas svoje kuce i da zaboravis da oni postoje. Da li bi bio sretan?

A samo si htio ljubav. Zar je danas ljubav postala luksuz? Zar je grijeh nekog voljeti i sanjati s njim zajednicku djecu?