Autor: debelahanuma

Nazalost, u mom slucaju to nije tako. Imam jednog brata koji je stariji od mene cetiri godine i koji se nikada prema meni nije ponasao kao brat. Ponekad imam osjecaj da me mrzi i da sam mu teska.

Kada vidim druge slucajeve u blizoj i daljoj porodici, kako se braca i sestre vole, mene uvijek nesto zaboli u dusi. On nikada nije stao na moju stranu, nikada se nesto nije ni trudio da mi pomogne,  realno vise je bilo slucajeva da mi je odmagao. Ne, nije ljubomoran na mene, jer ma koliko god moji roditelji govorili da nas vole podjednako, iz njihovog ponasanja prema njemu i meni, mogu sa sigurnoscu reci da im je on draze dijete. A on se ponasa prema njima kao da su oni maloumni i ne postuje ih ni trunku, ali to je sasvim druga prica.

Sjecam se, kada sam obnovila drugu godinu na fakultetu, da sam plakala jer mi je to bio veoma tezak poraz, on je se napravio pametan pa posjeo oca ispred sebe i savjetovao ga da me ispise s fakulteta.

Najvise me boli cinjenica da cu ja otici, da ce roditelji umrijeti a ja i on cemo  postati stranci jedno drugom. U jednu ruku, to me toliko boli a s druge strane sam potpuno ravnodusna jer nije do mene, on je taj koji me je uvijek gurao iz svog zivota, on je taj koji sve vise i vise iskazuje neprijateljstvo prema meni.

Javno priznajem da sam slagala nesto ogromno, toliko ogromno da mislim kad bih rekla istinu, da mi ta doticna osoba ne bi povjerovala, jer sto puta izrecena laz postaje istina. Lazem joj od oktobra.

I svaki put kad vidim tu osobu, pozelim joj reci istinu ali onda se ujedem za jezik jer znam da mi ne bi vjerovala. U meni se lome oluje, ali ja i dalje lazem. Kako da kazem istinu, kako da mi ta osoba oprosti, kako?

Sebicna sam. Znam.

 

Dok sam bila mlađa, poraze bilo koje vrste sam tesko podnosila jer sam nekako od osnovne skole navikla da sam na svim poljima uspjesna. A onda je dosao fakultet i prvi porazi su se poceli nizati.

Kao juce sjecam se Nasljednog prava kojeg sam polozila iz treceg puta dok sam Rimsko pravo polozila iz prve. I dan danas mi ti rodbinski odnosi nisu nesto jasni pa se moram  dobro zamisliti da bi nekome objasnila svoje rodjake i rodice.

Slijedeci poraz je uslijedio na polju ljubavi. Prva prava ljubav, prva dugogodisnja veza je se zavrsila ruznim rijecima i jos ruznijim postupcima s njegove strane. Bila sam zaprepastena kako za te tri godine nisam mogla da upoznam njegovo pravo lice. I dan danas mi je to misterija.

I na kraju poraz na poslovnom polju. To jos uvijek pokusavam da prebolim, jos uvijek radim na usavrsavanju, jos uvijek se trudim ali sve nekako uzalud. Ponekad mi se cini da sam ostala zarobljena u nekoj nevidljivoj kutiji iz koje ne mogu izaci, tacnije receno neka visa sila mi ne dozvoljava da istupim iz nje. Ali ja se ne predajem.. Nada umire zadnja.

Krenula je sezona krecenja i pranja tepiha. Najgore kod pranja tepiha mi je ono ispiranje. Ne znam je l´ se to ispiranje samo meni oduzi ili sta, ali dok voda ne postane potpuno  cista ja se okozim 🙂

Prosli mjesec sam se prijavila na tri konkursa i ni na jedan me nisu pozvali. I danas opet nadem konkurs na koji bih voljela da se prijavim ali se omisljam. Razocarana sam ovim sistemom i ovom drzavom.

Cinjenicu da nemam pravih prijatelja vise ne podnosim tesko. Sad samo gledam kako da ostvarim svoj cilj i da napustim ovu drzavu. Veselim se nekako tome.

Zaboravila sam kako volim da popunjavam krizaljke.

Veselim se ramazanu.

Ja sam glupa. A glupa sam zato sto vjerujem da su svi ljudi kao i ja, dobro nisam ni ja neka cvjecka da se razumijemo, ali ja sam ona osoba koja pomaze svima i koja se uvijek nudi da drugima pomogne a da to oni sami ni ne zatraze.

I na kraju, kada mi te iste osobe zlo ucine ja se razocaram. Razocaram se jer ne mogu da vjerujem da su te iste osobe bile u stanju to da urade. Sad bih najradije plakala ali necu, zato sto sam ja zena zmaj i ocigledno konkurencija kada mi je nesto tako bitno mogla da presuti.

Covjek je covjeku vuk. Tuzno ali istinito.

 

Ja sam jedna od onih koji praznike ne vole. Sad se vi sigurno pitate pa kako je to moguce, pa zar ne volis porodicna okupljanja, sta me je to natjeralo da zamrzim praznike bilo koje vrste pa cak i svoj rodjendan. Evo zasto.

Buduci da sam rodjena u porodici u kojoj se rijec starijeg postuje kao svetinja i gdje je rijec starijeg zadnja pa makar on i ne bio upravu, moja mama je bila prinudjena( nitko je nikad nije pitao moze li to ona, ima li vremena) da spremi citavoj porodici dorucak, rucak, veceru, da bude potrcko drugim ljudima jer je sramota ne poslusat starijeg. Dok sam bila mala nikad ovo nisam shvacala ali kako sam rasla postala sam svjesnija njenog bola i nepostovanja od strane istih osoba, pa sam se svim silama trudila da joj pomognem u bilo cemu, samo ne bi li joj olaksala. Godinama sam pomagala mami, dok su drugi sjedili i cekali sve da bude gotovo, godinama sam potiskivala suze i bijes radi nepravde jer moj otac nikada nije mogao da shvati da mu je zena sluga. To mu i dan danas zamjerim, jer je u pitanju njegov brat a ne roditelji. Njemu je brat bio svetinja, bratova rijec je bila zadnja, kako brat odluci tako je se i radilo, sve dok taj isti brat nije umro. Bilo je dosta slucajeva u kojima je moj amidza znao da osteti oca ali to se nikad nije smjelo da kaze jer je on stariji i on se bolje razumije u sve.

Zbog nepostovanja moje majke kao zene, domacice i osobe ja sam zamrzila praznike. I dan danas ih ne volim, i dan danas jedva cekam da produ, i dan danas glumim da mi je stalo do nekog praznika a zapravo meni je svejedno, meni je taj dan kao i svaki drugi, osim sa jednom razlikom sto se moram da pravim da volim pojedine clanove moje porodice i da ih razumijem.

 

Moji dani izgledaju ovako: ustajanje- kafa- pospremanje kuce- kuhanje rucka-gledanje televizije- spavanje. Ponekad se zna desiti da poslije kuhanja rucka odem s nekim na kafu, ali manje- vise moji dani izgledaju isto.

I kako da ja sad budem sretna sa ovom rutinom? Mislim da nisam tip osobe koja je zadovoljna nekom stagnacijom i da stalno zelim biti u pokretu. Dugo mi je  trebalo vremena da se naviknem na ovu situaciju, u smislu da me ne pogada i da me ne baca u jos vecu depresiju.

Imam zelju da se maknem iz kuce. Zelim da postanem jedna od onih osoba koje ce jedva cekati petak da se odmore i da se maknu od posla, ona osoba koja ce ponedjeljkom kukati kako se je vikend zavrsio dok si okom trepnuo. Mislim da bih tada bila sretna jer kazu da nema vece srece od one kada ti se dugogodisnja zelja ostvari.

 

 

 

Jednostavno pitanje ali ja ne znam odgovor na njega..

Ne prihvatam onaj odgovor ja sam sreca, ljubav i slicno. Ne mogu reci ja sam Hanuma jer bi to bilo moje ime. Ne mogu reci ja sam pravnica jer bi to bilo moje zanimanje. Ne mogu reci ja sam kcerka, sestra, tetka.. i tako u nedogled.

Pa sta sam onda? Tko sam ja?

Znas li ti odgovor na ovo pitanje? Nadam se da bar ti znas.

 

 

 

Otkako sam donijela odluku da je vrijeme da nesto poduzmem sto se tice posla i to izustila na glas da me svi cuju, nesto se promijenilo.

Sada imam cilj, sada imam razlog da se borim za sebe. Tek sada znam da nije kasno da nesto mijenjam, tek sada  znam da nisam prestara da se borim za svoje snove. Imam zelju, imam volju a sada i konacno cilj.

Neki teret mi je spao sa srca. I opet vjerujem da sve ovo sto mi se desava, desava se s nekim razlogom. Sretna sam jer opet vjerujem..

Da li je kasno da pocnem da gradim svoj zivot ispocetka? Da li sam previse stara za novi pocetak? Ne bi li dosad trebala imati izgraden zivot sto se tice obrazovanja i posla? Ne bi li u ovim godina trebala poceti planirati obitelj?? Zar ne bi trebala biti sretna?